U SVEGA nekoliko sekundi potres je sravnio sa zemljom kuće, zgrade raznih državnih ustanova, banke, bolnice i škole. Više od 220 000 ljudi izgubilo je život, a ozlijeđeno ih je oko 300 000.

Mnogi preživjeli u šoku su sjedili pored ostataka svojih kuća. Drugi su golim rukama mahnito raskopavali ruševine ne bi li spasili članove svoje obitelji i susjede. Brzo je pao mrak. Kako nije bilo struje, spasioci su morali tražiti preživjele pod svjetlom baterijskih svjetiljki i svijeća.

U gradu Jacmelu jedanaestogodišnji Ralphendy ostao je zarobljen u zgradi koja se djelomično urušila. Spasioci su satima davali sve od sebe kako bi ga izvukli, ali zbog čestih naknadnih podrhtavanja tla morali su odustati jer su se bojali da bi se oštećeni gornji katovi zgrade mogli srušiti na njih. No Philippe, misionar Jehovinih svjedoka, nije htio odustati. On je rekao: “Jednostavno nisam mogao ostaviti Ralphendya da umre.”

Philippe se s još trojicom muškaraca provukao kroz usku pukotinu ispod urušene zgrade. Polako su došli do Ralphendya, kojemu su noge bile zarobljene pod ruševinama. Od ponoći do ranih jutarnjih sati pažljivo su razgrtali ruševine kako bi ga oslobodili. Svaki put kad bi se tlo ponovno zatreslo čuli su kako se beton iznad njih pomiče i puca. U 5 sati ujutro, više od 12 sati nakon potresa, Ralphendya su izvukli na sigurno.

Nažalost, nije bilo moguće spasiti sve ljude. U gradu Léogâneu, koji je teško nastradao u potresu, Roger i njegov stariji sin Clid uspjeli su pobjeći iz kuće prije nego što se srušila. No njegov mlađi sin Clarence je poginuo. Rogerova žena Clana ostala je u kući. Bila je živa i mogla je govoriti, ali joj je glava bila prikliještena pod srušenim stropom. Roger i jedan njegov prijatelj svim su je silama pokušavali spasiti. “Požurite!” zapomagala je ispod ruševina. “Neću još dugo izdržati! Ne mogu disati!” Spasioci su stigli nakon tri sata. Izvukli su je iz ruševina, no ona je već bila mrtva.

2. dan — srijeda, 13. siječnja

Nakon što je svanuo dan, vidjelo se koliko je potres bio razoran. Od većine zgrada u Port-au-Princeu ostale su samo ruševine. Kad je vijest o tom strašnom događaju stigla do drugih zemalja, humanitarne organizacije i mnogi nesebični ljudi iz cijelog svijeta počeli su organizirati  pružanje pomoći. Volonteri iz podružnice Jehovinih svjedoka u Dominikanskoj Republici, koja je udaljena oko 300 kilometara, također su osjetili potres. Kad su saznali da je epicentar u blizini gusto naseljenog Port-au-Princea, u kojem živi gotovo trećina od devet milijuna Haićana, Jehovini svjedoci iz Dominikanske Republike smjesta su organizirali dostavu humanitarne pomoći.

Posljednji veliki potres pogodio je Haiti prije 150 godina. Stoga se ondje uglavnom nisu gradile zgrade otporne na potrese — veća se pažnja pridavala zaštiti od uragana i poplava. Zbog toga većina zidanih zidova i teških betonskih krovova nije izdržala potres magnitude 7,0 stupnjeva po Richterovoj ljestvici. No podružnica Jehovinih svjedoka na Haitiju, koja je dovršena 1987, sagrađena je u skladu sa standardnim propisima o zaštiti od potresa. Premda se ta zgrada nalazi u neposrednoj blizini Port-au-Princea, točnije u njegovom istočnom predgrađu, gotovo uopće nije bila oštećena u potresu.

Podružnica na Haitiju preko noći se pretvorila u centar za pružanje pomoći postradalima. Svi su imali pune ruke posla. Budući da je bilo teško uspostaviti veze s drugim zemljama putem telefona i e-maila, volonteri iz podružnice morali su dvaput otići automobilom do granice s Dominikanskom Republikom kako bi poslali izvještaje o stanju u zemlji. U međuvremenu su u podružnicu na Haitiju pristizale stotine nastradalih, od kojih su mnogi bili teško ozlijeđeni. Mnogi drugi bili su odvezeni u obližnje bolnice koje nisu bile uništene u potresu. No takvih je bolnica bilo vrlo malo, pa nisu mogle primiti sve unesrećene.

Kako su sve bolnice bile pune, mnogi su ljudi ležali vani na tlu krvareći i zapomažući. Među njima je bila i Marla, koja je osam sati bila zatrpana pod ruševinama jedne zgrade. Nije osjećala noge niti ih je mogla micati. Susjedi su je izvukli iz ruševina i odveli je u bolnicu, ali nitko nije znao u koju. Evan, Jehovin svjedok iz Dominikanske Republike koji je po zanimanju liječnik, otišao ju je tražiti, no znao je samo njeno ime.

Od potresa je već bilo prošlo više od 24 sata i opet je pao mrak. Prelazeći preko leševa koji su ležali ispred jedne bolnice, Evan se molio  u sebi i dozivao Marlu. Uskoro je čuo nekoga kako kaže: “Tu sam!” Marla je gledala u njega i radosno se smiješila. Evan ju je začuđeno upitao: “Zašto se smiješiš?” Ona mu je odgovorila: “Zato što je sad uz mene moj duhovni brat.” Evan nije mogao zadržati suze.

3. dan — četvrtak, 14. siječnja

Glavno sjedište Jehovinih svjedoka, koje se nalazi u Sjedinjenim Državama, i podružnice u nekim drugim zemljama, kao što su Dominikanska Republika, Francuska, Guadeloupe, Kanada, Martinique i Njemačka, udružili su snage kako bi pružili pomoć nastradalima i što bolje iskoristili sva materijalna sredstva, vozila, komunikacijske veze, novac i volontere koji su im stajali na raspolaganju. Tako je na Haiti došlo 78 medicinskih radnika, ali i mnogo drugih volontera koji su Jehovini svjedoci. U 2.30 ujutro iz podružnice u Dominikanskoj Republici krenuo je prvi kamion s humanitarnom pomoći. U njemu je bilo gotovo sedam tona hrane, vode, lijekova i drugih potrepština.

Kad je tijekom jutra kamion stigao na Haiti, volonteri iz tamošnje podružnice Jehovinih svjedoka počeli su razvrstavati pristiglu humanitarnu pomoć. Da lopovi ne bi ukrali hranu i prodali je, volonteri su je morali dobro sakriti. Radili su danonoćno kako bi hranu i druge potrepštine spremili u vrećice koje su potom dijelili obiteljima i pojedincima. U narednih nekoliko mjeseci Jehovini svjedoci besplatno su podijelili preko 450 tona humanitarne pomoći, među ostalim i 400 000 obroka.

4. dan — petak, 15. siječnja

U prijepodnevnim je satima iz Dominikanske Republike i s Guadeloupea stiglo 19 liječnika, medicinskih sestara i drugih medicinskih radnika koji su Jehovini svjedoci. Brzo su otvorili ambulantu za prvu pomoć. Među onima kojima su pomogli bila su i ozlijeđena djeca iz jednog sirotišta. Osim toga, volonteri Jehovinih svjedoka dali su sirotištu hranu i cerade pomoću kojih su mogli napraviti privremeno sklonište. “Jako sam zahvalan Jehovinim svjedocima”, kaže Étienne, ravnatelj tog sirotišta. “Ne znam kako bismo se snašli bez njih.”

Kad je počeo potres, sedmogodišnja Islande pogledala je kroz prozor i vidjela kako pucaju žice na dalekovodima, a iskre frcaju na sve strane. U njenoj kući zidovi su popustili i počeli se rušiti. Islande je slomila nogu i zadobila druge teške ozljede. Nakon što su je spasioci izvukli iz ruševina, njen otac Johnny odvezao ju je u najbližu bolnicu u Dominikanskoj Republici. Odande je prebačena u drugu bolnicu koja se nalazi u glavnom gradu Santo Domingu. No kad je Johnny kasnije nazvao tu bolnicu, Islande nije bila ondje.

Johnny je dva dana posvuda tražio svoju kćer, no nije je mogao naći. Ona je u međuvremenu bila ponovno prebačena u drugu bolnicu. Ondje ju je jedna volonterka čula kako se moli Jehovi (Psalam 83:18). “Voliš li Jehovu?” upitala ju je. “Volim”, odgovorila je Islande kroz suze. “Onda se ne brini”, rekla joj je suosjećajno. “Jehova će ti pomoći.”

Johnny je zamolio Jehovine svjedoke iz podružnice u Dominikanskoj Republici da mu pomognu pronaći Islande. Među osobama koje su mu ponudile pomoć bila je i Melanie. Kad je otišla u jednu bolnicu da pita je li kod njih Islande, ondje se našla volonterka koja je čula  djevojčicu kako se moli, pa je odvela Melanie do nje. Islande se uskoro vratila svojoj obitelji.

Mnogim unesrećenima nije bila pružena odgovarajuća liječnička pomoć prije nego što su stigli u ambulantu u podružnici na Haitiju, pa je njihove ozlijeđene ruke i noge zahvatila gangrena. U mnogim slučajevima bilo je nužno izvršiti amputaciju kako bi se stradalome spasio život. Prvih nekoliko dana nakon potresa nije bilo dovoljno kirurških instrumenata, lijekova, pa čak ni anestetika. Ni liječnicima nije bilo lako u toj potresnoj situaciji. Jedan od njih rekao je: “Volio bih da mi Bog izbriše iz sjećanja grozote koje sam vidio i čuo.”

U drugom tjednu nakon potresa iz Europe su počeli stizati liječnici koji su Jehovini svjedoci. Sa sobom su donijeli instrumente i ostalu opremu za izvođenje složenih i hitnih operacija. Ti su iskusni liječnici izvršili 53 operacije i sanirali na tisuće drugih ozljeda. Wideline, Jehovina svjedokinja koja ima 23 godine, došla je u Port-au-Prince jedan dan prije potresa. Ruševine su joj zdrobile desnu ruku, pa su joj je liječnici u obližnjoj bolnici morali amputirati. Njeni su je rođaci potom odvezli u bolnicu u blizini njihove kuće u Port-de-Paixu. Put do te bolnice trajao je sedam sati. No kako se Widelineino stanje u međuvremenu pogoršalo, liječnici su dignuli ruke od nje misleći da je više ne mogu spasiti.

 Kad je doznao u kakvoj se situaciji Wideline nalazi, jedan liječnički tim sastavljen od Jehovinih svjedoka krenuo je iz Port-au-Princea kako bi joj pomogao i vratio je u glavni grad da je ondje nastavi liječiti. Kad su ostali pacijenti vidjeli da su Widelineina duhovna braća došla po nju, počeli su pljeskati. Uz pomoć svoje obitelji i kršćanske skupštine Wideline se sada dobro oporavlja i privikava se na novonastale okolnosti.

U Dominikanskoj Republici Jehovini svjedoci unajmili su kuće kako bi ih koristili kao centre za liječenje i rehabilitaciju ozlijeđenih osoba s Haitija. Ondje su u smjenama radili timovi njihovih volontera, među kojima su bili liječnici, medicinske sestre, fizioterapeuti i drugi medicinski radnici. Svi su se oni spremno brinuli za pacijente tijekom njihovog oporavka.

U dijelu Haitija koji je pogođen potresom postoji 56 dvorana Jehovinih svjedoka, no samo ih je 6 bilo teže oštećeno. Većina Jehovinih svjedoka koji su zbog potresa morali napustiti svoje domove bili su privremeno smješteni u neoštećenim dvoranama ili negdje na otvorenom. Budući da Jehovini svjedoci imaju iskustva s održavanjem većih skupova, organizirali su se kao što to uvijek čine kad imaju kongres ili pokrajinski sastanak.

“Nastavili smo s našim uobičajenim programom duhovnih aktivnosti”, kaže Jean-Claude, koji služi kao nadglednik u jednoj skupštini Jehovinih svjedoka na Haitiju. “To je i mladima i starima pomoglo da ostanu duhovno jaki.” Kako su drugi ljudi reagirali kad su vidjeli kako se oni nose s tom teškom situacijom? “Jako mi je drago što vidim da Jehovini svjedoci i dalje  propovijedaju”, rekao je jedan čovjek. “Da vas nema, mislili bismo da nam se crno piše.”

Jehovini svjedoci mnogima pružaju utjehu. “Gotovo svi ljudi s kojima razgovaramo kažu nam da je potres bio Božja kazna”, rekao je jedan Jehovin svjedok. “Mi im objasnimo da je taj potres bio prirodna katastrofa, a ne nevolja koju je uzrokovao Bog. Pročitamo im 1. Mojsijevu 18:25, gdje Abraham kaže kako Bog nikada ne bi pogubio dobre ljude zajedno za zlima. Zatim im pokažemo Isusovo proročanstvo zapisano u Luki 21:11. Ondje piše da će u vremenu u kojem mi živimo biti jakih potresa. Također im kažemo da će Isus uskoro uskrsnuti naše voljene umrle i stati na kraj svim patnjama. Mnogima je jako drago kad to čuju.” *

No stanovnici Haitija još uvijek se suočavaju s mnogim problemima. “Najprije nas je zadesio strašan potres, a sada se moramo boriti s njegovim posljedicama”, kaže Jean-Emmanuel, liječnik koji je Jehovin svjedok. “U prenatrpanim logorima prijeti opasnost od širenja raznih bolesti zbog loših sanitarnih uvjeta te vlage i blata koji su posljedica obilnih kiša. Osim toga, ljudi se ne mogu osloboditi emocionalnih trauma koje potiskuju u sebi.”

Nekoliko tjedana nakon potresa jedan je Jehovin svjedok došao u ambulantu žaleći se na neprestane glavobolje i nesanicu, tegobe koje se često javljaju kod onih koji su preživjeli neku katastrofu. Medicinska sestra, koja je također Jehovin svjedok, upitala ga je nije li možda ozlijedio glavu. “Nisam”, mirno joj je odgovorio. “Poginula mi je žena s kojom sam bio u braku 17 godina. No ne treba nas iznenaditi što nas snalaze takve nevolje. Isus je rekao da će nam se to događati.”

Medicinska sestra shvatila je u čemu bi mogao biti problem. Obrativši mu se kao svom bratu u vjeri, rekla je: “Ali ti si izgubio svoju životnu suputnicu. To je težak udarac! Nema ništa loše u tome da budeš žalostan i plačeš. I Isus je plakao kad je umro njegov prijatelj Lazar.” Nakon što je ona to rekla, čovjek je, shrvan od boli, briznuo u plač.

Na području koje je pogođeno potresom živi više od 10 000 Jehovinih svjedoka, a u potresu ih je poginulo 154. Procjenjuje se da je više od 92 posto stanovnika Port-au-Princea izgubilo barem jednog člana obitelji ili prijatelja. Jehovini svjedoci redovito posjećuju ožalošćene osobe te one koji su doživjeli fizičke i emocionalne traume kako bi ih utješili i pružili im priliku da se izjadaju nekome u koga mogu imati povjerenja. Premda Jehovini svjedoci koji tuguju zbog gubitka voljene osobe znaju da Biblija govori o uskrsnuću i raju na Zemlji, i oni imaju potrebu razgovarati sa suosjećajnim sukršćanima te čuti lijepu riječ koja će ih utješiti i ohrabriti.

Apostol Pavao napisao je: “Sada ostaje ovo troje: vjera, nada i ljubav. Ali najveća je od njih ljubav” (1. Korinćanima 13:13). Te osobine pomažu mnogim Jehovinim svjedocima na Haitiju da se hrabro nose s teškoćama koje ih snalaze, da tješe druge i bez straha gledaju na budućnost. Prava vjera, duh zajedništva i iskrena ljubav nesumnjivo potiču sve volontere da u sklopu međunarodne humanitarne akcije i dalje pomažu svojoj braći u vjeri. “Nikad prije nisam vidjela takvu ljubav”, kaže Petra, Jehovina svjedokinja koja je došla iz Njemačke kako bi kao liječnica pomagala žrtvama potresa. “Puno sam plakala, ali više od radosti nego od tuge.”

The Wall Street Journal napisao je da je potres koji je početkom 2010. zadesio Haiti “po nekim kriterijima najrazornija prirodna katastrofa koja je ikad pogodila neku zemlju”. No odonda su svijet snašle mnoge druge strahote, bilo prirodne katastrofe bilo nesreće koje su prouzročili ljudi. Hoće li ikada doći kraj tim patnjama? Jehovini svjedoci diljem svijeta, pa tako i oni na Haitiju, uvjereni su da će se uskoro ispuniti biblijsko obećanje: ‘Bog će obrisati svaku suzu s očiju njihovih i smrti više neće biti, ni tuge ni jauka ni boli više neće biti. Sve što je prije bilo nestalo je’ (Otkrivenje 21:4).