MEĐU Jehovinim svjedocima koji revno propovijedaju u zemljama u kojima je potrebno više objavitelja ima puno neudanih sestara. Neke od njih već desetljećima služe u inozemstvu. Što im je pomoglo da se odluče na taj korak? Što su naučile u toj službi? Kako im život izgleda danas? Intervjuirali smo nekoliko sestara koje imaju bogato iskustvo u toj vrsti službe. Uvjereni smo da će njihova iskustva puno koristiti neudanim sestrama koje svim srcem žele dati najbolje Jehovi u službi koja će im pružiti istinsko zadovoljstvo. Zapravo, njihov primjer može koristiti svim Božjim slugama.

Ako si neudana sestra i razmišljaš o tome da služiš kao pionir u nekoj stranoj zemlji, možda se pitaš jesi li uopće sposobna za to. Anita, koja ima 75 godina, jako je sumnjala u svoje sposobnosti. Odrasla je u Engleskoj, gdje je s 18 godina započela s pionirskom službom. Ona kaže: “Voljela sam poučavati ljude o Jehovi, ali nije mi bilo ni nakraj pameti da bih mogla služiti u inozemstvu. Nikad nisam učila neki strani jezik, a bila sam uvjerena da i nemam dara za to. Zato nisam mogla doći k sebi kad sam dobila poziv za školu Gilead. Bila mi je nevjerojatna pomisao da bi netko tako beznačajan kao što sam ja mogao dobiti takav poziv. A onda sam pomislila: ‘Ako Jehova misli da ja to mogu, pokušat ću.’ Bilo je to prije više od 50 godina. Otada služim kao misionar u Japanu.” Anita dodaje: “Ponekad se znam našaliti s mlađim sestrama i reći im: ‘Stavite ruksak na leđa i pridružite mi se u najvećoj pustolovini svih vremena!’ Drago mi je što su mnoge to i učinile.”

Mnoge sestre koje su služile u stranim zemljama u početku su oklijevale to učiniti. Kako su smogle hrabrosti da se presele?

“Dok sam bila dijete, željela sam da moj život ima smisla, htjela sam pomagati drugima”, kaže Maureen, koja ima 64 godine. Sa 20 godina preselila se u kanadsku pokrajinu Quebec, gdje je bila velika potreba za pionirima. Ona kaže: “Kasnije sam bila pozvana u Gilead, ali bojala sam se odlaska u nepoznat kraj bez svojih prijatelja. Bila sam zabrinuta i kako će se majka sama brinuti za oca, koji je bio bolestan. Mnoge sam se noći u suzama molila Jehovi u vezi s time. Kad sam rekla roditeljima što  me muči, potaknuli su me da prihvatim poziv. Osim toga, vidjela sam da članovi skupštine s puno ljubavi pomažu mojim roditeljima. Bilo je očito da se Jehova brine za njih i to me uvjerilo da će se brinuti i za mene. Bila sam spremna otići u Gilead!” Maureen je 1979. počela služiti kao misionar u zapadnoj Africi i ondje je provela više od 30 godina. Danas živi u Kanadi, gdje se brine za svoju majku, i još uvijek služi kao specijalni pionir. Prisjećajući se godina koje je provela propovijedajući u inozemstvu, ona kaže: “Jehova mi je uvijek u pravi čas dao ono što mi je bilo potrebno.”

Wendy iz Australije, koja ima 65 godina, započela je s pionirskom službom još kao tinejdžerica. Ona kaže: “Bila sam vrlo bojažljiva i bilo mi je teško razgovarati s nepoznatim ljudima. No u pionirskoj službi naučila sam razgovarati sa svim vrstama ljudi, pa sam s vremenom stekla više samopouzdanja. Kasnije sam uvidjela da sam pobijedila svoju nesigurnost. U pionirskoj službi naučila sam oslanjati se na Jehovu, pa mi se sve više dopadala pomisao na to da služim u inozemstvu. Osim toga, jedna neudana sestra koja je nekad preko 30 godina služila kao misionar u Japanu pozvala me da zajedno tri mjeseca propovijedamo ondje. Suradnja s njom ojačala je moju želju da se preselim u inozemstvo.” Sredinom 1980-ih Wendy se preselila na Vanuatu, otočnu državu koja se nalazi oko 1 800 kilometara istočno od Australije.

Wendy još uvijek živi ondje, ali sada radi u prevoditeljskom uredu. Ona kaže: “Najviše me raduje kad vidim kako se u zabačenim krajevima osnivaju grupe i skupštine. Ne mogu riječima opisati koliko sam sretna što mogu dati svoj mali doprinos propovijedanju dobre vijesti na ovim otocima.”

Kumiko, koja ima 65 godina, služila je kao stalni pionir u Japanu kad joj je njena suradnica predložila da se presele u Nepal. Kumiko kaže: “Stalno me nagovarala da se preselimo onamo, ali ja sam to uporno odbijala. Brinulo me kako ću naučiti novi jezik i prilagoditi se na nove okolnosti. Pored toga, nisam znala kako skupiti novac za selidbu. Stalno sam razbijala glavu oko toga što učiniti. A onda sam doživjela nesreću dok sam vozila motocikl te sam završila u bolnici. Dok sam ležala u bolničkom krevetu, pomislila sam: ‘Tko zna što bi mi se sljedeće moglo dogoditi? Mogla bih oboljeti od neke teške bolesti i propustiti priliku da služim kao pionir u drugoj zemlji. Ne bih li mogla služiti u inozemstvu barem godinu dana?’ Usrdno sam se molila Jehovi da mi da snage da se preselim.” Nakon što je bila otpuštena iz bolnice, Kumiko je  posjetila Nepal, a kasnije su se ona i njena suradnica preselile u tu zemlju.

Kumiko u Nepalu služi već gotovo deset godina. Ona kaže: “Problemi kojih sam se pribojavala na koncu me uopće nisu zadesili. Osjećala sam se kao Izraelci kad se pred njima razdijelilo Crveno more. Jako mi je drago što sam počela služiti u zemlji u kojoj je potrebno više objavitelja. Kad propovijedamo nekoj obitelji u njenom domu, često nam se pridruži petero ili šestero njihovih susjeda kako bi čuli o čemu razgovaramo. Čak me i mala djeca znaju pristojno zamoliti da im dam traktat o Bibliji. Pravi je užitak propovijedati na ovom području jer mnogi žele čuti dobru vijest.”

Naravno, hrabre neudane sestre koje smo intervjuirali suočile su se s određenim problemima. Kako su izašle na kraj s njima?

“Isprva mi je bilo teško što sam toliko daleko od svoje obitelji”, kaže Diane iz Kanade, koja je prešla šezdesetu. Ona je 20 godina služila kao misionar u Obali Bjelokosti. Diane kaže: “Molila sam Jehovu da mi pomogne zavoljeti ljude kojima sam propovijedala. Brat Jack Redford, jedan od nastavnika u Gileadu, rekao nam je da bismo u početku mogli biti uznemireni, pa čak i šokirani, kad vidimo u kakvim uvjetima žive ljudi na našem području, pogotovo kad sretnemo nekoga tko živi u krajnjem siromaštvu. No onda je dodao: ‘Nemojte se usredotočiti na siromaštvo. Koncentrirajte se na ljude, gledajte njihova lica i njihove oči. Promatrajte kako reagiraju kad čuju biblijsku istinu.’ Upravo sam to i učinila i jako mi je drago zbog toga! Kad bih ljudima prenosila utješnu vijest o Kraljevstvu, oči bi im zasjale!” Što je još pomoglo Diane da se prilagodi na službu u inozemstvu? “Zbližila sam se s osobama s kojima sam proučavala Bibliju. Bilo mi je prekrasno promatrati kako postaju vjerni Jehovini sluge. Područje u kojem sam služila postalo je moj novi dom. Dobila sam duhovne majke i očeve, braću i sestre, baš kao što je Isus obećao” (Mar. 10:29, 30).

Anne, koja ima 46 godina, služi u jednoj azijskoj zemlji u kojoj je naše djelovanje ograničeno. Ona kaže: “Tijekom godina služila sam na raznim mjestima u inozemstvu. Živjela sam sa sestrama koje su odrasle u potpuno drugačijim uvjetima od mene i po osobnosti smo se jako razlikovale. Ponekad je zbog toga dolazilo do nesporazuma, a znale smo i povrijediti jedna drugu. Kad bi se to dogodilo, pokušala bih se zbližiti s njima i bolje upoznati  njihovu kulturu. Isto tako, trudila sam se biti obzirnija prema njima i imati razumna očekivanja. Drago mi je što se moj trud isplatio i što sada imam puno dragih i bliskih prijatelja koji mi pomažu da ustrajem u svojoj službi.”

Ute iz Njemačke, koja je prešla pedesetu, bila je 1993. poslana na Madagaskar da ondje služi kao misionar. Ona kaže: “U početku mi je bilo teško naučiti jezik, pokušavala sam se prilagoditi na vlažnu klimu i muku sam mučila s malarijom, amebama i parazitskim crvima. No dobivala sam pomoć sa svih strana. Sestre iz skupštine, njihova djeca i osobe s kojima sam proučavala Bibliju strpljivo su mi pomagali da naučim jezik. Moja suradnica u misionarskoj službi s puno se ljubavi brinula za mene kad sam bila bolesna. No najviše mi je pomogao Jehova. Redovito sam mu se molila i dijelila s njim sve svoje brige. A onda sam strpljivo čekala — ponekad danima, a ponekad i mjesecima — da mi molitve budu uslišene. Jehova je riješio svaki moj problem.” Ute služi na Madagaskaru već 23 godine.

Neudanim sestrama koje su se preselile u neku stranu zemlju ta je služba obogatila život, baš kao i drugima koji propovijedaju na području na kojem je potrebno više objavitelja. Koje su blagoslove dobile?

Heidi iz Njemačke, koja je prešla sedamdesetu, služi kao misionar u Obali Bjelokosti još od 1968. Ona kaže: “Najviše me raduje kad vidim da moja duhovna djeca ‘žive po istini’. Neki s kojima sam prije proučavala Bibliju sada su pioniri i starješine. Mnogi od njih zovu me ‘mama’ ili ‘baka’. Jedan od tih starješina te njegova žena i djeca smatraju me članom svoje obitelji. Zato mogu reći da mi je Jehova dao sina, snahu i troje unučadi” (3. Ivan. 4).

Karen iz Kanade, koja ima 72 godine, preko dva desetljeća služila je u zapadnoj Africi. Ona kaže: “U misionarskoj službi naučila sam biti požrtvovnija, obzirnija i strpljivija. Osim toga, suradnja sa suvjernicima različitih nacionalnosti proširila mi je vidike. Naučila sam da postoji više načina da se nešto obavi. A posebno me veseli što danas imam drage prijatelje diljem svijeta! Iako su nam se životne okolnosti i zaduženja promijenili, ostali smo prijatelji.”

Margaret iz Engleske, koja ima skoro 80 godina, služila je kao misionar u Laosu. Ona kaže: “Služeći u drugoj zemlji na svoje sam oči promatrala kako Jehova u svoju organizaciju privlači ljude svih rasa i kultura. To iskustvo jako mi je ojačalo vjeru. Čvrsto sam uvjerena da Jehova doista vodi svoju organizaciju te da će ostvariti sve što je naumio.”

Neudane sestre koje propovijedaju u inozemstvu daju dragocjen doprinos našem propovjedničkom djelu. One zaslužuju svaku pohvalu (Suci 11:40). Osim toga, njihov je broj iz godine u godinu sve veći (Psal. 68:11). Možeš li ti prilagoditi svoje okolnosti i krenuti stopama revnih sestara koje smo intervjuirali? Učiniš li to, sigurno ćeš se uvjeriti u istinitost riječi: “Kušajte i vidite da je dobar Jehova” (Psal. 34:8).