Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Aleksandar VI — papa kojeg Rim nije zaboravio

Aleksandar VI — papa kojeg Rim nije zaboravio

“S KATOLIČKOG stajališta, nema dovoljno jakih riječi osude za Aleksandra VI” (Geschichte der Päpste seit dem Ausgang des Mittelalters [Povijest papa od kraja srednjeg vijeka]). “Naprosto nema opravdanja za privatan život kakav je vodio (...). Moramo priznati da njegov pontifikat Crkvi nije na čast. Suvremenici obitelji Borgia, iako naviknuti na slične skandale, smatrali su da su Borgije radili neopisivo strašna nedjela, a njihove posljedice nakon više od 400 godina još uvijek nisu potpuno izblijedjele” (L‘Église et la Renaissance 1449-1517; [Crkva i renesansa]).

Zašto priznata djela o povijesti Rimokatoličke crkve tako negativno pišu o ovom papi i njegovoj obitelji? Što su Borgije radili da zaslužuju tako oštru osudu? Izložba pod nazivom I Borgia—l’arte del potere (Borgije — vješta manipulacija moći) koja je održana u Rimu (od listopada 2002. do veljače 2003) prikazala je kako su pape koristili ovlasti koje su imali, a posebice kako ih je koristio Rodrigo Borgia, odnosno Aleksandar VI (papa od 1492. do 1503).

Put do moći

Rodrigo Borgia rođen je 1431. u utjecajnoj obitelji u Játivi, u kraljevini Aragoniji (danas regija u Španjolskoj). Njegov ujak Alfonso Borgia bio je biskup Valencije i pobrinuo se za Rodrigovu naobrazbu te da već kao tinejdžer prima nadarbinu (prihode vezane uz crkvene službe koje je obavljao). S 18 godina Rodrigo se, kao štićenik Alfonsa koji je sada već postao kardinal, preselio u Italiju i počeo studirati pravo. Kad je Alfonso postao papa Kalist III, postavio je Rodriga i još jednog svog nećaka za kardinale. Pedro Luis Borgia postavljen je za guvernera nekoliko gradova. Rodrigo je ubrzo vršio dužnost vicekancelara Crkve, i to tijekom pontifikata nekoliko papa, a zahvaljujući kojoj je primao brojne velike nadarbine, nagomilao ogromno bogatstvo, stekao strahovitu moć i živio luksuzno poput kralja.

Rodrigo je bio inteligentan, rječit govornik, financijski je pomagao umjetnike te je bio sposoban ostvariti svoje ambicije. Imao je nekoliko ljubavnih veza. Sa svojom doživotnom ljubavnicom imao je četvero djece, no imao je djecu i s drugim ženama. Premda ga je papa Pio II ukorio zbog sklonosti “najrazvratnijoj” zabavi i “neobuzdanim užicima”, Rodrigo se nije promijenio.

Godine 1492. umro je papa Inocent VIII, pa su se kardinali okupili kako bi izabrali njegovog nasljednika. Poznato je da je na toj konklavi Rodrigo Borgia bez imalo srama primamljivim ponudama kupio potreban broj glasova od ostalih kardinala i tako postao papa Aleksandar VI. Što je ponudio kardinalima u zamjenu za njihove glasove? Crkvene položaje, palače, dvorce, gradove, opatije i biskupije, koje su davale ogromne nadarbine. Stoga nije teško razumjeti zašto je jedan crkveni povjesničar razdoblje vlasti Aleksandra VI nazvao “danima srama i skandala za Rimsku crkvu”.

Ništa bolji od svjetovnih vladara

Koristeći svoj autoritet duhovnog poglavara Crkve, Aleksandar VI presudio je u sporu između Španjolske i Portugala oko podjele novootkrivenih teritorija obiju Amerika. Budući da je posjedovao svjetovnu vlast, bio je vladar Papinske Države koja se nalazila na području srednje Italije, a vladao je gotovo isto kao i svi ostali renesansni vladari. Poput svojih prethodnika i nasljednika i papa Aleksandar VI bio je poznat po podmićivanju i nepotizmu, a sumnjičilo ga se i za nekoliko ubojstava.

U to vrijeme političkih previranja moćnici su se borili za teritorije u Italiji, a papa nije bio tek pasivni promatrač. Političkim potezima te sklapanjem i raskidanjem raznih saveza učvršćivao je svoju moć, pomagao svojoj djeci da ostvare svoje ambicije te uzdizao obitelj Borgia iznad svih ostalih. Njegov sin Juan oženio se rođakinjom kralja Kastilje i postao vojvoda od Gandíje (Španjolska). Jofré, drugi papin sin, oženio se unukom napuljskog kralja.

Kad je papa trebao saveznika kako bi učvrstio svoje odnose s Francuskom, raskinuo je zaruke svoje 13-godišnje kćerke Lucrezije i jednog aragonskog plemića te je kćer udao za rođaka vojvode od Milana. Kad od tog braka više nije bilo političke koristi, papa je pronašao izgovor da ga se poništi, a zatim je Lucreziju udao za Alfonsa Aragonskog, pripadnika suparničke dinastije. U međuvremenu je Lucrezijin ambiciozni, okrutni brat Cesare Borgia ušao u savez s francuskim kraljem Lujem XII, pa je Lucrezijin tek sklopljeni brak s Aragoncem postao politički nepodoban. Kako je problem bio riješen? Prema jednom izvoru, Lucrezijin suprug Alfonso nesretno je završio, budući da su ga “na stepenicama bazilike Sv. Petra napala četvorica napadača i teško ranila. Dok se oporavljao, zadavio ga je jedan Cesarev sluga.” Da bi ostvario svoje političke ciljeve, papi je trebao novi saveznik, pa je Lucreziji, kad je imala 21 godinu, ugovorio treći brak i to sa sinom utjecajnog vojvode od Ferrare.

Za Cesarevu političku karijeru kaže se da je bila prožeta “beskrupuloznošću i krvoprolićem”. Premda ga je u dobi od 17 godina otac postavio za kardinala, Cesare je kao rijetko tko bio lukav, ambiciozan i pokvaren, pa mu je više odgovaralo ratovanje nego crkvena služba. Nakon što se odrekao dužnosti kardinala, oženio se francuskom princezom i tako postao vojvoda od Valentinoisa. Iskoristio je podršku francuske vojske i krenuo u osvajanje sjeverne Italije, gdje je poubijao protivnike i domogao se vlasti.

Kako bi Cesaru osigurao podršku francuske vojske koja mu je bila potrebna za ostvarenje daljnjih ciljeva, papa je francuskom kralju Luju XII odobrio da se razvede, što je bilo skandalozno, ali je kralju omogućilo da se vjenča s Anom Bretonskom, vojvotkinjom od Bretanje, i tako proširi svoje kraljevstvo. Papa je tim postupkom “žrtvovao ugled Crkve i njena stroga načela radi svjetovnih ciljeva članova svoje obitelji”, kako se navodi u jednom djelu.

Papina razuzdanost izaziva osudu

Borgije se zbog skandaloznog postupanja osuđivalo, a stvorili su si i neprijatelje. Papa je najčešće ignorirao svoje kritizere, no jednoga od njih, Girolama Savonarolu, nije mogao ignorirati. Girolamo je bio dominikanac, gorljiv propovjednik i politički vođa Firence. Osuđivao je papin dvor zbog moralne iskvarenosti, ali i samog papu i njegove političke interese te je zahtijevao da se papu smijeni i provede reformu Crkve. Savonarola je vikao: “Crkveni vođe, (...) navečer idete svojim konkubinama, a ujutro se vraćate svojim sakramentima.” Još je rekao: “[Ti vođe] imaju lice bludnice i svojim lošim glasom kaljaju ugled Crkve. Kažem vam, oni ne vjeruju u kršćanska učenja.”

Papa je pokušao podmititi Savonarolu da šuti nudeći mu položaj kardinala, no on je to odbio. Savonarola je, ili zbog svoje protupapinske politike ili zbog svog propovijedanja, na koncu bio ekskomuniciran, uhapšen, mučen da prizna krivnju te obješen i spaljen.

Nameću se ozbiljna pitanja

Spomenuti povijesni događaji nameću neka važna pitanja. Kako objasniti te papine intrige i postupke? Kako ih povjesničari objašnjavaju? Postoji čitav niz obrazloženja.

Mnogi su mišljenja da život Aleksandra VI treba promatrati kroz prizmu ondašnjeg vremena. Smatraju da je papino djelovanje na političkom i vjerskom planu bilo uvjetovano težnjom da očuva mir i ravnotežu između suparničkih država, učvrsti prijateljske odnose sa saveznicima koji bi štitili papinsku vlast te težnjom da održi saveznički odnos između vladara kršćanskih država zbog prijetnje Turaka.

No kako objasniti papino vladanje? Jedan izučavatelj kaže: “Crkva u svim razdobljima pamti loše kršćane i iskvarene svećenike. Kako to nikoga ne bi iznenadilo, sam Krist je to prorekao; štoviše, svoju je Crkvu usporedio s poljem na kojem rastu i dobra pšenica i korov te s mrežom u kojoj ima i dobrih i loših riba, a sam je dopustio da među njegovim apostolima bude i Juda.” *

Ovaj izučavatelj nadalje kaže: “Kao što kod nakita nedostatak na ležištu u koje se ugrađuje dragi kamen ne umanjuje vrijednost dragulja, tako ni grešnost svećenika ne može bitno umanjiti vrijednost (...) učenja koja naučava. (...). Zlato ostaje zlato bez obzira na to pruža li ga čista ili prljava ruka.” Jedan katolički povjesničar objašnjava da, što se tiče Aleksandra VI, pravi katolici trebaju poslušati savjet koji je Isus dao svojim učenicima u vezi s pismoznalcima i farizejima: ‘Činite što vam kažu, ali nemojte činiti što oni čine’ (Matej 23:2, 3). No, zvuči li ti ovakvo objašnjenje doista uvjerljivo?

Je li to pravo kršćanstvo?

Isus je naveo jednostavno načelo po kojem se može ustanoviti jesu li oni koji se izjašnjavaju kao kršćani uistinu pravi kršćani kad je rekao: “Prepoznat ćete ih po njihovim plodovima. Zar se grožđe bere s trnja ili smokve s čička? Tako svako dobro drvo donosi dobar plod, a svako trulo drvo donosi bezvrijedan plod; dobro drvo ne može donijeti bezvrijedan plod, niti trulo drvo može donijeti dobar plod. Dakle, prepoznat ćete ih po njihovim plodovima” (Matej 7:16-18, 20).

U cjelini gledano, jesu li vjerski vođe tijekom stoljeća udovoljavali mjerilima za prave kršćane koja je Isus postavio i po kojima su živjeli njegovi pravi sljedbenici te udovoljavaju li današnji vjerski vođe tim mjerilima? Ispitajmo to samo u pogledu uplitanja u politiku i načina života.

Isus nije bio svjetovni vladar. Živio je toliko jednostavnim životom da, kao što je rekao, čak nije imao gdje “položiti glavu”. Njegovo Kraljevstvo “nije [bilo] dio ovog svijeta”, a ni njegovi učenici nisu smjeli biti ‘dio svijeta, kao što ni Isus nije bio dio svijeta’. Isus se zbog toga nije želio uplitati u politička zbivanja svog vremena (Matej 8:20; Ivan 6:15; 17:16; 18:36).

S druge strane, nije li istina da su vjerske organizacije stoljećima surađivale s političkim vođama radi moći i materijalne koristi, iako je običan narod zbog toga patio? Nije li istina da mnogi svećenici žive raskošno, dok su mnogi vjernici siromašni?

Isusov polubrat Jakov rekao je: “Preljubnice, ne znate li da je prijateljstvo sa svijetom neprijateljstvo s Bogom? Tko god, dakle, želi biti prijatelj svijeta čini sebe Božjim neprijateljem” (Jakov 4:4). Zašto je takva osoba ‘Božji neprijatelj’? U 1. Ivanovoj 5:19 stoji: “Cijeli svijet leži u vlasti zloga.”

O moralu Aleksandra VI jedan njegov suvremenik i povjesničar napisao je: “Živio je razvratno. Nije imao srama ni poštenja, nije imao vjere niti je bio vjernik. Bio je nezasitno pohlepan, ekstremno ambiciozan, barbarski okrutan i spreman na sve kako bi podupro svoju brojnu djecu u ostvarenju njihovih ciljeva.” Naravno Borgia nije bio jedini takav crkveni dostojanstvenik.

Kako Biblija gleda na takvo postupanje? “Ne znate da nepravednici neće naslijediti Božje kraljevstvo?” pitao je apostol Pavao. “Nemojte se zavaravati. Ni bludnici, ni (...) preljubnici, ni (...) pohlepne osobe (...) neće naslijediti Božje kraljevstvo” (1. Korinćanima 6:9, 10).

Cilj izložbe o Borgijama koja je nedavno održana u Rimu bio je, između ostalog, “pružiti sliku o tim uglednim ličnostima promatrajući ih kroz prizmu vremena u kojem su živjeli (...), upoznati ih, ali nipošto ne zato da bi ih se opravdavalo ili pak osudilo”. Posjetiteljima je bilo prepušteno da sami donesu svoj zaključak o njima. Do kakvog si zaključka ti došao?

^ odl. 20 Ispravno objašnjenje ovih usporedbi može se pronaći u izdanjima Kule stražare od 1. veljače 1995, stranice 5 i 6 te od 15. lipnja 1992, stranice 17-22.

[Slika na stranici 26]

Rodrigo Borgia, odnosno papa Aleksandar VI

[Slika na stranici 27]

Lucreziju Borgiju otac je koristio kako bi učvrstio svoju moć

[Slika na stranici 28]

Cesare Borgia bio je ambiciozan i pokvaren

[Slika na stranici 29]

Girolamo Savonarola nije želio šutjeti, pa je bio obješen i spaljen