“ZAŠTO ne želiš štovati svoje pretke?” upitala me majka. “Zar ne shvaćaš da su ti oni dali život? Nisi li im zahvalna na tome? Kako možeš odbaciti običaje koji se od davnina prenose s koljena na koljeno? Ako ne želiš iskazivati poštovanje našim precima, to je kao da kažeš da naša religija ništa ne vrijedi.” Nakon što je to rekla, briznula je u plač.

Nekoliko mjeseci prije toga Jehovini svjedoci ponudili su joj biblijski tečaj. Njoj je bilo neugodno odbiti ih, pa im je predložila da proučavaju sa mnom. No sada se naljutila na mene, što me iznenadilo. Uvijek sam joj bila poslušna, pa mi je bilo jako teško učiniti nešto što joj nije po volji. Međutim, ovaj put nisam je mogla poslušati jer sam htjela ugoditi Jehovi. Bez njegove pomoći ne bih imala snage za to.

Poput većine Japanaca, mi smo bili budisti. Nakon što sam samo dva mjeseca proučavala Bibliju s Jehovinim svjedocima, uvjerila sam se da se u njoj nalazi istina. Kad sam saznala da imam nebeskog Oca, silno sam poželjela upoznati ga. Mama i ja voljele smo razgovarati o onome što sam učila. Počela sam ići na sastanke koji su se svake nedjelje održavali u dvorani Jehovinih svjedoka. Budući da sam iz Biblije puno toga naučila o Bogu, rekla sam mami da više neću sudjelovati u budističkim obredima. Odjednom je promijenila stav. Rekla mi je: “Ako netko ne voli svoje pretke, time sramoti cijelu svoju obitelj.” Zahtijevala je da prestanem proučavati Bibliju i ići na sastanke. Nisam ni sanjala da bi moja majka ikad mogla reći takvo što. Kao da je postala sasvim druga osoba.

Iz 6. poglavlja Efežanima naučila sam kako Jehova želi da slušam svoje roditelje. Tata je stao na maminu stranu. Isprva sam mislila da bi bilo dobro da učinim što žele jer će onda i oni učiniti nešto što ja želim, pa će u našoj obitelji opet zavladati mir. Usto, bližili su se ispiti za upis u srednju školu, pa sam morala puno učiti. Stoga sam pristala na to da u naredna tri mjeseca radim ono što moji roditelji žele, ali obećala sam Jehovi da ću nakon toga ponovno početi ići na sastanke.

Bila je to loša odluka, i to iz dva razloga. Kao prvo, mislila sam kako moja želja da služim Jehovi neće splasnuti tijekom ta tri mjeseca. Međutim, nedostajala mi je duhovna hrana i počela sam se udaljavati od Jehove. Kao drugo, umjesto da i moji roditelji u nečemu popuste, počeli su  me još više nagovarati da odustanem od svega što ima veze s pravom religijom.

U dvorani Jehovinih svjedoka upoznala sam mnogo osoba kojima su se članovi obitelji protivili. Oni su me uvjeravali u to da će mi Jehova dati snage da ustrajem (Mat. 10:34-37). Objasnili su mi da ja mogu uvelike pomoći članovima svoje obitelji da se spase. Htjela sam naučiti oslanjati se na Jehovu, pa sam se počela usrdno moliti.

Roditelji su mi se protivili na razne načine. Mama bi me nekad preklinjala da prestanem proučavati, a nekad bi me pokušala “urazumiti”. Ja sam uglavnom samo šutjela. Kad bih nešto rekla, obično bismo se obje uzrujale jer bi svaka htjela dokazati da je u pravu. Danas shvaćam da sam trebala imati više razumijevanja prema maminim osjećajima i vjerovanjima jer bih time vjerojatno smirila situaciju. Roditelji su mi dali još više kućanskih poslova kako bih što više bila kod kuće. A kad bih nekamo otišla, ponekad bi zaključali ulazna vrata kako ne bih mogla ući u kuću ili mi ne bi ostavili ništa za jelo.

Mama je zatražila pomoć od drugih. Obratila se jednom od mojih profesora, ali on nije htio stati ni na čiju stranu. Zatim me odvela svom poslodavcu kako bi me on uvjerio u to da su sve religije beskorisne. Kod kuće je telefonom zvala rođake i u suzama ih molila za pomoć. To me jako uzrujalo. No starješine su me na sastancima poticali da razmišljam o tome kako je mama zapravo nenamjerno svjedočila svim tim ljudima.

 Tada je došlo vrijeme da odlučim hoću li ići na fakultet. Moji roditelji htjeli su mi pomoći da na najbolji mogući način započnem samostalan život. Mislili su da će mi fakultet omogućiti da nađem dobar posao. Budući da o toj temi nismo mogli mirno razgovarati, napisala sam mami i tati nekoliko pisama u kojima sam im objasnila što želim u životu. Tata se razbjesnio i zaprijetio mi: “Ako misliš da možeš pronaći posao, nađi ga do sutra ili letiš iz kuće!” Pomolila sam se Jehovi u vezi s tim. Sutradan su me u službi propovijedanja dvije sestre, neovisno jedna o drugoj, zamolile da njihovoj djeci dajem instrukcije. Tati se to nije svidjelo, pa je prestao razgovarati sa mnom. Ustvari, ponašao se kao da ne postojim. Mama mi je rekla da bi joj bilo draže da sam probisvijet nego Jehovin svjedok.

Ponekad sam se pitala želi li Jehova da se u tolikoj mjeri suprotstavljam svojim roditeljima. No molitva i razmišljanje o biblijskim recima koji govore o Jehovinoj ljubavi pomogli su mi da realno sagledam svoju situaciju i shvatim da mi se roditelji protive, između ostalog, zato što im je stalo do mene. Jehova mi je pomogao da ispravim svoj način razmišljanja i uvidim što trebam učiniti. Osim toga, što sam više išla u službu propovijedanja, to sam više uživala u njoj. S vremenom sam poželjela postati pionir.

Neke sestre znale su da želim biti pionir, pa su mi savjetovale da pričekam dok mi se roditelji malo ne primire. Molila sam se za mudrost, proučavala, preispitivala svoje poticaje te razgovarala sa zrelom braćom i sestrama. Zaključila sam da želim ugoditi Jehovi. Osim toga, ništa mi nije jamčilo da će se moji roditelji promijeniti budem li odgodila pionirsku službu.

Počela sam služiti kao pionir u zadnjem razredu srednje škole. Nakon nekog vremena postavila sam si cilj da ću služiti ondje gdje je veća potreba. No mama i tata nisu željeli da odem od kuće, pa sam čekala da navršim 20 godina. Da bih umirila mamu, zamolila sam podružnicu da služim na jugu Japana, gdje su živjeli naši rođaci.

Dok sam ondje služila, nekoliko osoba s kojima sam proučavala Bibliju krstilo se, što me jako obradovalo. U međuvremenu sam učila engleski jezik kako bih mogla proširiti svoju službu. U skupštini u kojoj sam služila bila su i dva specijalna pionira. Primijetila sam da su jako revni i da puno pomažu drugima. Zbog toga sam odlučila postati specijalni pionir. Tijekom tog razdoblja moja se mama dvaput teško razboljela. Ja sam se u oba navrata vratila kući kako bih se brinula za nju. To ju je iznenadilo, pa je donekle promijenila svoj stav.

Sedam godina kasnije primila sam pismo od Atsushija, jednog od one dvojice specijalnih pionira. Rekao mi je da razmišlja o braku, pa me pitao osjećam li što prema njemu. Nikad nisam gajila romantične osjećaje prema njemu niti sam mislila da on gaji takve osjećaje prema meni. Nakon mjesec dana odgovorila sam mu kako bih željela da se bolje upoznamo. Ustanovili smo da imamo mnogo toga zajedničkog — oboje smo željeli služiti u punovremenoj službi i bili smo spremni prihvatiti bilo koji zadatak. Nakon nekog vremena vjenčali smo se. Bila sam presretna što su na našu svadbu došli mama i tata te nekoliko rođaka.

Nakon vjenčanja služili smo kao stalni pioniri. Atsushi je ubrzo bio imenovan za zamjenika pokrajinskog nadglednika. Potom su uslijedili i drugi blagoslovi. Bili smo imenovani za specijalne  pionire, a kasnije smo počeli služiti u pokrajinskoj službi. Nakon što smo prvi put posjetili sve skupštine u pokrajini, nazvali su nas iz podružnice i upitali želimo li služiti u pokrajinskoj službi u Nepalu.

Pitala sam se što će moji roditelji reći kad saznaju da idem u tako daleku zemlju, pa sam ih nazvala. Javio se tata i rekao mi: “Ondje je jako lijepo.” Samo tjedan dana ranije od jednog je prijatelja dobio knjigu koja govori o Nepalu, pa je čak razmišljao o tome da posjeti tu zemlju.

Ljudi u Nepalu vrlo su srdačni i bilo nam je lijepo služiti ondje. Nakon nekog vremena doživjeli smo još jedan blagoslov — dobili smo zadatak da posjećujemo i skupštine u Bangladešu. Ta se zemlja nalazi vrlo blizu Nepala, ali se po mnogočemu razlikuje od njega. Služba propovijedanja bila je vrlo zanimljiva i raznolika. Nakon pet godina zamolili su nas da se vratimo u Japan, gdje i danas služimo u pokrajinskoj službi.

Služeći u Japanu, Nepalu i Bangladešu mnogo sam naučila o Jehovi! Svaka od tih zemalja ima jedinstvenu povijest i kulturu, a u svakoj od njih i ljudi se po nečemu razlikuju. Uvjerila sam se u to da je Jehovi stalo do svakog čovjeka te da prihvaća sve koji mu žele služiti, pomaže im i blagoslivlja ih.

Jehova je i mene blagoslovio tako što mi je omogućio da ga upoznam i da mu služim, a podario mi je i divnog supruga, koji također služi Bogu. Jehova mi je pomagao da donosim ispravne odluke te sam zato u dobrom odnosu s njim i s članovima svoje obitelji. Zahvalna sam Jehovi što smo mama i ja opet vrlo bliske. Presretna sam zbog toga što sam sada u miru s Bogom i sa svojom majkom.