NEMA čovjeka na Zemlji koji u teškim trenucima nije osjetio potrebu da se nekome obrati za pomoć. Kad se nađemo u poteškoćama, svoje brige možda najradije podijelimo s bliskim prijateljem koji je i sam doživio nešto slično jer znamo da će nas razumjeti i pokazati nam suosjećanje. Tko od nas ne bi volio imati takvog prijatelja, naročito onda kad nam je teško?

Neki razmišljaju slično i kad je riječ o molitvi. Bog im se čini preuzvišen da bi razumio njihove teškoće, pa se mole svecima koji su za života iskusili brojne nevolje i probleme. Misle da će kod njih naići na razumijevanje i suosjećanje. Tako oni koji su izgubili nešto što im je priraslo srcu pomoć traže od “svetog” Antuna Padovanskog, zaštitnika izgubljenih i ukradenih stvari. Oni koji jako vole svoje kućne ljubimce mole se “svetom” Franji Asiškom, zaštitniku životinja, a “svetom” Judi Tadeju obraćaju se oni koji traže izlaz iz tegobnih briga.

Govori li Biblija išta o molitvi svecima? Jesu li one u skladu s biblijskim učenjima? Budući da u molitvama tražimo Božju pomoć, važno je znati što on misli o molitvama koje se upućuju svecima. Čuje li Bog uopće naše molbe?

Običaj upućivanja molitvi svecima temelji se na katoličkom učenju da se oni zauzimaju za ljude pred Bogom. Prema tom učenju, “svece koji povazdan stoje pred licem Božjim molimo da posreduju za nas i da nam svojim bratskim zagovorom pomažu u našoj slabosti” (New Catholic Encyclopedia). Mnogi vjernici mole se svecima jer misle da oni uživaju posebnu Božju milost. Nadaju se da će se zauzeti za njih i privoljeti Boga da usliši njihovu molitvu.

Jesu li takva razmišljanja u skladu s Biblijom? Neki smatraju da se uporište za učenje o zagovoru svetaca pred Bogom nalazi u poslanicama apostola Pavla. Primjerice Pavao je kršćanima u Rimu napisao: “Zaklinjem vas, braćo, našim Gospodinom Isusom Kristom i ljubavlju koja potječe od duha, da se zajedno sa mnom gorljivo molite Bogu za mene” (Rimljanima 15:30). Je li Pavao tražio od suvjernika da u svojim molitvama posreduju za njega pred Bogom? Kratko rečeno, nije. Pavao je tim riječima zapravo pokazao da je na mjestu zamoliti svoje suvjernike da se mole Bogu za nas. Međutim jedno je zamoliti nekoga da se za nas pomoli Bogu, a nešto sasvim drugo moliti se nekome za koga smatramo da zbog svog položaja na nebu može Bogu proslijediti našu molbu i zauzeti se za nas. Zašto to kažemo?

U Evanđelju po Ivanu zapisane su Isusove riječi: “Ja sam put i istina i život. Nitko ne dolazi  Ocu osim preko mene” (Ivan 14:6). Pored toga Isus je istaknuo da se trebamo moliti u njegovo ime te zajamčio da će nas Bog tada uslišiti (Ivan 15:16). On nije učio da se molimo njemu nadajući se da će on prenijeti naše molbe Bogu. Da bi naše molitve bile uslišene, trebamo ih upućivati isključivo Bogu i to preko Isusa jer je on jedini posrednik između Boga i ljudi.

Kad su Isusa njegovi učenici zamolili da ih nauči moliti se, on im je kazao: “Kad se molite, recite: ‘Oče, neka se sveti ime tvoje!’” (Luka 11:2). Isus je time istaknuo da molitve trebamo upućivati jedino Bogu, a ne njemu niti bilo kome drugome. Isusova jasna i nedvosmislena učenja navode nas na sljedeći zaključak: Molitve trebamo upućivati Bogu preko Isusa Krista, nikako ne “svecima” niti takozvanim posrednicima.

Molitva je vrlo važan način na koji iskazujemo štovanje Bogu, a štovati bilo koga drugoga osim Svemogućeg Boga nije u skladu s biblijskim učenjima (Ivan 4:23, 24; Otkrivenje 19:9, 10). Stoga se trebamo moliti samo Bogu.

Kad je u Propovijedi na gori govorio o molitvi, Isus je ispričao jednu usporedbu. Okupljeni je narod upitao: “Tko bi od vas sinu svojemu, ako ga zamoli kruha, dao kamen? Ili ako ga zamoli ribu, zar će mu dati zmiju?” (Matej 7:9, 10). Doista bi bilo nezamislivo da roditelji koji vole svoje dijete učine takvo što.

Zamislite sljedeću situaciju: Vaše vas dijete želi nešto zamoliti, no umjesto da se obrati direktno vama, zamoli nekoga drugog da vam prenese njegovu molbu. Iako ste mu uvijek pokazivali da ga volite i trudili se biti pristupačni, ono se iz nekog neobjašnjivog razloga boji kako ćete reagirati kad vam kaže što želi. Kako biste se osjećali? Što ako mu prijeđe u naviku da s vama komunicira samo preko posrednika? Bi li vam to bilo drago? Naravno da ne bi. Svaki bi roditelj htio da mu se dijete slobodno obrati i bez ustručavanja kaže što želi.

Isus je svoju usporedbu zaključio riječima: “Dakle, ako vi, iako ste zli, znate davati dobre darove djeci svojoj, koliko će više Otac vaš koji je na nebesima dati dobra onima koji ga mole?” (Matej 7:11). Nijedan se roditelj ne bi oglušio na molbe svoje djece jer im želi pružiti najbolje što može. Jehova, naš nebeski Otac, ima još snažniju želju činiti dobro svojoj zemaljskoj djeci. Stoga nemamo razloga sumnjati da će rado saslušati naše molitve i uslišiti ih.

Zašto se onda neki mole svecima? Zato što misle da zbog svojih nedostataka nisu dostojni obratiti se Bogu. No Bog želi da s njime podijelimo svoje brige i probleme. Možemo biti uvjereni da on sluša naše molitve. On ih smatra toliko važnima da taj zadatak nije prepustio nikome drugom. Biblija svakoga od nas potiče: “Baci na Jehovu breme svoje i on će te poduprijeti!” (Psalam 55:22). Umjesto da se molimo svecima u nadi da će se oni zauzeti za nas pred Bogom, trebamo se moliti jedino Jehovi Bogu, i to s povjerenjem da će nas uslišiti.

Naš nas nebeski Otac veoma ljubi. On nam želi pomoći prebroditi probleme koji nas muče i poziva nas da se zbližimo s njime (Jakov 4:8). Nije li lijepo znati da se u svako doba možemo obratiti svom Bogu i Ocu, “koji sluša molitvu”? (Psalam 65:2).