Idi na sadržaj

UGLEDAJMO SE NA NJIHOVU VJERU | JOB

“Neću odstupiti od neporočnosti svoje!”

“Neću odstupiti od neporočnosti svoje!”

 Sjedio je na zemlji sasvim sam, zguren i pognute glave, a tijelo mu je bilo prekriveno bolnim čirevima. Nije imao snage ni dignuti ruku da potjera mušice koje su se skupljale oko njega. Tko bi god prošao pored njega, mogao je vidjeti da je u dubokoj žalosti jer je sjedio u pepelu. Njegova je bolest bila toliko teška da se strugao komadom razbijene zemljane posude ne bi li tako barem malo olakšao svoje muke. Izgubio je gotovo sve, na njega više nitko nije obraćao pažnju. Prijatelji, susjedi i rodbina okrenuli su mu leđa. Rugali su mu se ljudi koje je poznavao, čak i djeca. Stoga nije čudno što je mislio da se njegov Bog, Jehova, okomio na njega. No u tome nije bio u pravu (Job 2:8; 19:18, 22).

 Čovjek kojeg je zadesila ta nesreća zvao se Job. Kakav je bio Job? Bog je o njemu rekao: “Nema na zemlji nikoga kao što je on” (Job 1:8). Ni stoljećima kasnije on nije promijenio mišljenje o tom svom vjernom sluzi. Smatrao ga je nadasve pravednim (Ezekijel 14:14, 20).

 Da li se i vi borite s teškim problemima i nevoljama? Priča o Jobu može vam pružiti veliku utjehu. Može vam i otkriti nešto više o osobini koju svaki vjerni Božji sluga itekako treba – o neporočnosti. Neporočnima nazivamo one koji su potpuno odani Bogu, one koji žive po njegovoj volji, čak i kad se nađu u teškoćama. Osvrnimo se pobliže na Jobovu životnu priču i neka nas ona nečemu pouči!

Što Job nije znao

 Razumno je vjerovati da je neko vrijeme nakon Jobove smrti vjerni Božji sluga Mojsije zapisao priču o njegovom životu. Budući da ju je pisao pod Božjim nadahnućem, nije spomenuo samo ono što se dogodilo Jobu ovdje na Zemlji, nego i neke događaje koji su se u to vrijeme zbivali na nebu.

 Na početku Knjige o Jobu upoznajemo čovjeka koji je živio sretno i zadovoljno. Bio je bogat, poznat i cijenjen u zemlji Usu, koja se vjerojatno nalazila na sjeveru Arabije. Velikodušno je pomagao onima koji su bili u nevolji i branio je bespomoćne. Job i njegova žena imali su desetero djece. No najvažnije od svega, Job je bio duhovan čovjek. Davao je sve od sebe da ugodi Jehovi, slično kao njegovi daleki rođaci Abraham, Izak, Jakov i Josip. I Job je, baš poput tih patrijarha, služio kao svećenik u svojoj obitelji te je za svoju djecu redovito prinosio žrtve (Job 1:1-5; 31:16-22).

 No odjednom se sve promijenilo. Nama Biblija otkriva što se događalo na nebu, ali Job za to nije znao. Vjerni anđeli okupili su se pred Jehovom Bogom, a među njih je došao i Sotona, buntovnik koji se okrenuo protiv Boga. Jehova je znao da Sotona prezire pravednog Joba. Zato mu se obratio i pred njim pohvalio Joba zbog njegove neporočnosti. Sotona je drsko odvratio Jehovi: “Zar se Job uzalud boji Boga? Nisi li ti ogradio njega i kuću njegovu i sve što ima svuda unaokolo?” Sotona mrzi neporočne ljude, oni su mu trn u oku. Zašto? Zato što svojom potpunom odanošću Jehovi Bogu razotkrivaju njega kao bešćutnog izdajnika. Stoga ne iznenađuje da je Sotona uporno tvrdio da Job služi Bogu iz sebičnosti. Da ostane bez ičega, podlo je izjavio Sotona, prokleo bi Jehovu u lice (Job 1:6-11).

 Job nije znao da mu je Jehova iskazao izuzetnu čast – dao mu je priliku da dokaže kako je Sotona u krivu. Sotona je dobio dopuštenje da Jobu uzme sve što ima, samo nije smio dignuti ruku na njega. Čim je to čuo, Sotona je krenuo u ostvarenje svog sadističkog plana. U jednom jedinom danu Jobu je nanio teške udarce. Job je najprije saznao da je ostao bez stoke – goveda, magaraca, ovaca i deva. Još strašnija bila je vijest da su sluge koji su čuvali njegovu stoku bili ubijeni. Jedan glasnik Jobu je čak rekao da je “vatra Božja” sišla s neba, vjerojatno misleći na munje. Job nije pošteno stigao ni razmisliti o gubitku slugu i stoke, a već je uslijedio sljedeći, puno gori udarac. Njegova djeca okupila su se u kući svog najstarijeg brata, a onda se podignula oluja. Kuća se pod snažnim naletom vjetra srušila, a sva su Jobova djeca poginula (Job 1:12-19).

 Teško je zamisliti, možda i nemoguće, kako se u tom trenutku Job osjećao. Razderao je svoju odjeću, ošišao se i pao na zemlju. Zaključio je: “Jehova je dao, Jehova je i uzeo.” I doista, Sotona se iz petnih žila potrudio da Jobove nevolje izgledaju kao Božje djelo. Međutim, njegova se predviđanja nisu ostvarila – Job nije prokleo Boga. Baš naprotiv, rekao je: “Neka je blagoslovljeno ime Jehovino!” (Job 1:20-22).

Job nije znao da ga Sotona optužuje pred Bogom

Sigurno će te prokleti!

 Sotona je bio bijesan, ali nije mu bilo ni na kraj pameti da prizna poraz. Ni sljedeće okupljanje anđela pred Jehovom nije moglo proći bez njega. Jehova je opet pred svima pohvalio Joba zbog neporočnosti koje se nije htio odreći unatoč svim Sotoninim napadima. No sada je Sotona otišao korak dalje. Kazao je: “Koža za kožu! Sve što čovjek ima dat će za dušu svoju. Nego, pruži, molim te, ruku svoju i dirni u kosti njegove i meso njegovo, pa vidi neće li te prokleti u lice!” Sotona je bio siguran da će Job, ako mu se oduzme zdravlje, prokleti Boga. Jehova je dopustio da Sotona učini što je zamislio, ali zabranio mu je da ga ubije (Job 2:1-6).

 Tako se vraćamo na početak naše priče, na žalosnu sliku teško bolesnog Joba. Zamislite kako se osjećala njegova jadna žena. Već je bila izvan sebe od boli kad je izgubila desetero djece, a sada posve nemoćna može samo promatrati neizrecivu patnju svog muža. Duboko potresena, rekla mu je: “Zar si još postojan u neporočnosti svojoj? Prokuni Boga, pa umri!” To nisu bile riječi žene koju je Job poznavao i volio. Sve što joj je on mogao reći bilo je da govori poput nekoga tko je izgubio razum. No unatoč svemu Job nije prokleo Boga. Nije sagriješio svojim riječima (Job 2:7-10).

 Znate li da se ova tužna istinita priča tiče i vas osobno? Jeste li zapazili da Sotona svojim otrovnim riječima nije optužio samo Joba nego i sav ljudski rod? On je rekao: “Sve što čovjek ima dat će za dušu svoju.” Drugim riječima, Sotona je izrazio uvjerenje da nitko od nas ne može biti neporočan ni odan Bogu. On zapravo tvrdi da nitko od nas ne voli Boga iskreno, da ćemo ga se, kad nam život dođe u pitanje, brzo odreći. Želite li i vi dokazati da Sotona nije u pravu? Svatko od nas ima tu izuzetnu priliku (Mudre izreke 27:11). No vratimo se na priču o Jobu i pogledajmo s kojim se sljedećim problemom on suočio.

Navodni tješitelji

 Tri čovjeka koja su poznavala Joba – Biblija ih naziva njegovim prijateljima – čula su što je doživio te su ga odlučila posjetiti i utješiti. Iz daljine ga nisu mogli ni prepoznati. Shrvan tugom i potpuno izobličen zbog bolesti, bio je tek sjena čovjeka kojeg su nekad poznavali. Elifaz, Bildad i Sofar na prvi su pogled bili jako tužni zbog Joba – glasno su plakali i bacali prašinu sebi po glavi. A onda su sjeli pored Joba, u potpunoj tišini. Sjedili su tako tjedan dana, dan i noć, i nisu rekli ni riječ. Nemojmo misliti da je njihova tišina bila utješna. Oni Jobu nisu postavili niti jedno pitanje da bi ga bolje razumjeli. Zadovoljili su se onim što su mogli zaključiti na prvi pogled, a to je da Job jako pati (Job 2:11-13; 30:30).

 Na koncu je Job započeo govoriti. Bio je ogorčen, u riječima mu se osjećala bol. Najprije je prokleo dan u koji se rodio, a onda je otkrio najdublji razlog svojih tjeskobnih osjećaja. On je mislio da Bog uzrokuje sve njegove nevolje (Job 3:1, 2, 23). Iako je imao čvrstu vjeru, očajnički je trebao utjehu. No kad su njegovi tješitelji počeli govoriti, brzo je shvatio da bi bilo bolje da nikad nisu ni otvorili usta (Job 13:5).

 Najprije se javio Elifaz, moguće najstariji među njima i puno stariji od Joba. Kasnije su se Jobu obratili i Bildad i Sofar. Moglo bi se reći da su se bez ikakvog razmišljanja poveli za Elifazom. Nešto od onoga što su kazali možda je izgledalo bezazleno i čak je zvučalo duhovno i točno. Više su puta rekli da je Bog uzvišen, da kažnjava zle i da nagrađuje dobre. No od samog početka u njihovim se riječima dalo pročitati da nemaju razumijevanja za Joba. Elifaz je banalizirao stvari, a njegova “logika” bila je vrlo upitna. Iako je krenuo od točnih pretpostavki – Bog je dobar i kažnjava zle – na kraju je naveo na pomisao da je Job, budući da je dobio kaznu, sigurno učinio nešto loše (Job 4:1, 7, 8; 5:3-6).

 Sasvim je razumljivo da se Job nije složio s tim optužbama. Dapače, branio se svim silama (Job 6:25). No tri “tješitelja” bila su sve uvjerenija da je Job kriv za neki tajni grijeh, da mora postojati razlog zbog kojeg je zaslužio sve zlo koje ga je snašlo. Elifaz je optužio Joba da je ohol, zao i da se ne boji Boga (Job 15:4, 7-9, 20-24; 22:6-11). Sofar mu je rekao da prestane činiti zlo i uživati u grijehu (Job 11:2, 3, 14; 20:5, 12, 13). A Bildad je bio naročito okrutan. Iz njegovih riječi lako se moglo zaključiti kako misli da su Jobovi sinovi na neki način zgriješili i da su zato zaslužili smrt (Job 8:4, 13).

Tri Jobova “tješitelja” nisu utješila Joba; samo su mu nanijela još veću bol

Odanost Bogu na ispitu

 Što je najgore, njih trojica nisu se zaustavila na tome. Ne samo da su Joba optužili za grijeh nego su i tvrdili da nema nikakve koristi od toga da čovjek bude odan Bogu. U svom uvodnom govoru Elifaz je opisao jeziv susret s nevidljivim duhom. Nakon tog susreta s demonom o Bogu je otrovno zaključio: “Slugama svojim on ne vjeruje i glasnike svoje za grijeh optužuje.” To bi značilo da ljudi nikako ne mogu ugoditi Bogu. Kasnije je Bildad tvrdio da Bogu nimalo nije stalo do Jobove čestitosti i odanosti – kao što mu ne bi bilo stalo do odanosti najobičnijeg crva (Job 4:12-18; 15:15; 22:2, 3; 25:4-6).

 Jeste li ikad pokušali utješiti nekoga koga razdire strašna bol? To nije nimalo lako. No od Jobovih tješitelja možemo puno naučiti – najviše što ne reći u takvoj situaciji. U moru praznih riječi koje su samo zvučale smisleno Jobu se nijednom nisu obratili po imenu. Nisu razmišljali o boli koju osjeća niti uvidjeli potrebu da budu obzirni prema njemu. a Ako je netko koga volite potišten, potrudite se biti srdačni. Pokažite da vam je stalo do njega osobno i budite obzirni. Trudite se ojačati njegovu vjeru i hrabrost te mu pomozite da se uzda u Boga i vjeruje u njegovu veliku dobrotu, milost i pravdu. To bi Job učinio da je bio na mjestu svojih tješitelja (Job 16:4, 5). A kako je Job reagirao na uporne napade na svoju neporočnost?

Job se nije dao pokolebati

 Jadni Job već je bio prilično očajan kad je ova duga rasprava započela. Od samog početka priznao je da je ponekad govorio nepromišljeno i poput očajnika (Job 6:3, 26). Jasno nam je zašto. U njegovim riječima osjećala se bol koja je razdirala njegovo srce. Osim toga, pokazao je da je njegov pogled na stvari ograničen. Budući da su se nevolje koje su zadesile njega i njegovu obitelj dogodile posve iznenada i da je izgledalo da su iz nadnaravnog izvora, Job je zaključio da ih uzrokuje Jehova. No u isto vrijeme odvijali su se važni događaji o kojima Job nije ništa znao. On se oslanjao samo na svoje pogrešne pretpostavke.

 No Job je imao snažnu vjeru koja je utjecala na cijeli njegov život. Njegova vjera došla je do izražaja u svemu što je rekao tijekom rasprave sa svojim tješiteljima. Jobove su riječi bile istinite, a misli lijepo sročene – one hrabre čak i nas danas. Kad je govorio o čudesnim djelima stvaranja, iskazao je slavu Bogu na uistinu jedinstven način. Ne bi mogao tako govoriti da mu Bog nije otkrio neke detalje. Naprimjer, Job je naveo činjenicu koju su znanstvenici potvrdili tek stoljećima kasnije. Kazao je da Jehova “razapinje sjever nad prazninom, zemlju drži ni o što obješenu” b (Job 26:7). A kad je govorio o budućnosti, izrazio je nadu koju su imali i drugi ljudi koje je krasila snažna vjera. Job je vjerovao da će, ako umre, nedostajati Bogu, da će ga Bog zauvijek pamtiti i u budućnosti vratiti u život (Job 14:13-15; Hebrejima 11:17-19, 35).

 A što je bilo sa spornim pitanjem o čovjekovoj neporočnosti i odanosti Bogu? Elifaz i njegova dva prijatelja ostali su pri svojoj tvrdnji da Bogu nije stalo do čovjekove neporočnosti. Je li Job povjerovao toj sramotnoj ideji? Nipošto! Job se branio uporno tvrdeći da su njegova neporočnost i vjernost ugodne Bogu. S uvjerenjem je o Jehovi rekao: “Spoznat će Bog neporočnost moju” (Job 31:6). Osim toga, jasno je shvatio da su lažne tvrdnje njegovih tobožnjih tješitelja zapravo napad na njegovu neporočnost i odanost Bogu. One su ga potaknule da iznese svoj najduži govor, kojim je napokon zatvorio usta toj trojici ljudi.

 Job je shvatio da neporočnost i odanost Bogu treba pokazivati u svom svakodnevnom životu. Zato se branio objašnjavajući da je baš to i dokazao svojim djelima. Naprimjer, nije se upuštao ni u kakav oblik idolopoklonstva, prema drugima je bio dobar i poštovao je njihovo dostojanstvo, bio je moralan i cijenio je svoj brak i, najvažnije od svega, ostao je vjeran i odan jedinom pravom Bogu, Jehovi. Zato je s punim uvjerenjem mogao reći: “Dokle god dišem, neću odstupiti od neporočnosti svoje!” (Job 27:5; 31:1, 2, 9-11, 16-18, 26-28).

Job nije htio odstupiti od svoje neporočnosti

Ugledajmo se na Jobovu vjeru

 Da li se vaše mišljenje o neporočnosti i odanosti Bogu slaže s Jobovim? Jobov život jasno pokazuje da su te osobine puno više od riječi. Potpunu odanost Bogu koja dolazi od srca pokazujemo tako da slušamo Boga i da u svakodnevnom životu činimo ono što je ispravno u njegovim očima, čak i kad nas snađu teški problemi. Ako živimo na takav način, radujemo Jehovu i pokazujemo njegovom neprijatelju Sotoni da je u krivu. Upravo je to u davnoj prošlosti dokazao i Job. Nema boljeg načina da se ugledamo na Jobovu vjeru.

 No priča o Jobu ovim ne završava. U jednom trenutku on je toliko snažno htio dokazati da je pravedan da je zaboravio na Božji ugled, te je govorio nerazumno. Očito mu je trebao savjet i duhovna pomoć. Ali kako pomoći čovjeku u tolikoj boli, čovjeku koji je doživio toliko tužnih trenutaka? Kako mu pružiti istinsku utjehu? Što je Jehova učinio za Joba koji mu je služio vjerno i odano? Jedan od sljedećih članaka u ovoj seriji odgovorit će na ta pitanja.

a Vrijedi istaknuti Elifazov neobičan zaključak. On je rekao da su i on i njegovi prijatelji bili blagi prema Jobu, možda zato što nisu podignuli svoj glas (Job 15:11). No čak i riječi koje su izgovorene mirno i blago mogu biti otrovne i bolne.

b Koliko je poznato, znanstvenici su tek 3000 godina kasnije postavili teoriju da Zemlja ne leži na nekom čvrstom objektu ili tvari. A tek otkad je Zemlja fotografirana iz svemira, ljudi imaju uvjerljiv dokaz istinitosti Jobovih riječi.