PRIJE desetak godina Gregorio i Marilou, bračni par koji je tada imao oko 30 godina, služili su kao pioniri u Manili i radili posao s punim radnim vremenom. Iako im nije bilo lako, uspijevali su ispuniti sve svoje obaveze. A onda je Marilou, koja je radila u banci, postala voditeljica jedne poslovnice. “Oboje smo imali dobar posao i vodili smo lagodan život”, kaže ona. Financijski su toliko dobro stajali da su odlučili sagraditi kuću iz snova na jednoj elitnoj lokaciji dvadesetak kilometara istočno od Manile. Sklopili su ugovor s jednom građevinskom firmom i obavezali se da će kuću otplaćivati u mjesečnim ratama sljedećih deset godina.

Marilou kaže: “Moj novi posao oduzimao mi je jako puno vremena i snage, pa sam sa sve manje žara obavljala duhovne aktivnosti. Imala sam osjećaj da potkradam Jehovu.” U vezi s tim ona kaže: “Ostajalo mi je jako malo vremena za službu.” Sve je to jako mučilo Gregoria i Marilou, pa su jednog dana odlučili razgovarati o tome u kom  smjeru ide njihov život. Gregorio kaže: “Htjeli smo nešto promijeniti, ali nismo znali otkuda početi. Razgovarali smo o tome da bismo mogli više služiti Jehovi, pogotovo zato što nemamo djece. Molili smo Jehovu za vodstvo.”

Nekako u to vrijeme čuli su nekoliko predavanja o propovijedanju na područjima na kojima je potrebno više objavitelja Kraljevstva. “Smatrali smo da su ta predavanja Jehovin odgovor na naše molitve”, kaže Gregorio. Molili su se za više vjere kako bi imali hrabrosti donijeti ispravne odluke. Veliki problem bila im je gradnja kuće. Već su bili uložili novac u visini trogodišnje otplate. Što su odlučili učiniti? Marilou kaže: “Znali smo da ćemo, ako raskinemo ugovor, izgubiti sav novac koji smo već dali, a to je bila velika svota. No smatrali smo da je to prilika da pokažemo je li nam važnije vršiti Jehovinu volju ili udovoljavati vlastitim željama.” Sjetili su se da je apostol Pavao bio spreman pretrpjeti gubitak zbog dobre vijesti, pa su odustali od gradnje kuće, dali otkaz, prodali većinu svoje imovine i preselili se u jedno zabačeno selo na otoku Palawanu, koji se nalazi oko 480 kilometara južno od Manile (Filip. 3:8).

Prije nego što su se preselili, pokušali su se pripremiti za jednostavniji život, ali sve dok nisu stigli na svoje odredište nisu bili svjesni koliko će skromno morati živjeti. “Bio je to pravi šok!” kaže Marilou. “Nije bilo ni struje ni bilo kakvih drugih pogodnosti suvremenog života. Umjesto da samo uključimo štednjak i pripremimo jelo, morali smo cijepati drva i kuhati na vatri. Nedostajali su mi odlasci u trgovačke centre, izlasci u restorane i druge prednosti koje nudi život u gradu.” No često su se podsjećali na to zašto su se onamo preselili i ubrzo su se prilagodili novim okolnostima. Marilou kaže: “Uživam promatrati prelijepu prirodu i zvjezdano nebo. No najviše me raduje kad vidim sretna lica ljudi kojima propovijedamo. Služeći ovdje naučili smo kako biti zadovoljni u svojim okolnostima” (Filip. 4:12).

Gregorio kaže: “Kad smo stigli, ovdje je bilo samo četvero Jehovinih svjedoka. Bili su jako sretni kad sam počeo svakog tjedna držati javno predavanje i pratiti na gitari pjevanje teokratskih pjesama.” Za godinu dana ta je mala grupa prerasla u naprednu skupštinu od 24 objavitelja. Gregorio kaže: “Duboko smo dirnuti kad vidimo koliko nas skupština voli.” Osvrćući se na šest godina službe na tom udaljenom području oni kažu: “Ništa se ne može usporediti s radošću koju čovjek osjeća kad vidi da mnogi ljudi prihvaćaju istinu. Osjećamo da je naš život sada smisleniji nego ikada prije.”

Na Filipinima se gotovo 3 000 braće i sestra preselilo na područja na kojima je potrebno više objavitelja Kraljevstva. Među njima je i oko 500 neudanih sestara. Jedna od njih je i Karen.

Karen ima oko 25 godina i odrasla je u gradu Baggau, u regiji Cagayanu. Još kao tinejdžerica često je razmišljala o tome da proširi svoju službu. Ona kaže: “Znala sam da je preostalo malo vremena i da sve vrste ljudi trebaju čuti dobru vijest o Kraljevstvu, pa sam željela služiti ondje gdje je potrebno više objavitelja.” Neki članovi obitelji nagovarali su je da nastavi s visokim obrazovanjem umjesto da se preseli u neko zabačeno područje kako bi propovijedala. No ona se molila Jehovi da joj pomogne donijeti ispravnu odluku. Osim toga, razgovarala je s objaviteljima koji služe na udaljenom području. S 18 godina preselila se u jedno zabačeno područje koje je udaljeno šezdesetak kilometara od njenog rodnog grada.

Mala skupština u kojoj je Karen počela služiti propovijeda ljudima u planinskom području duž tihooceanske obale. Ona kaže: “Kad smo iz Baggaa krenuli u novu skupštinu, hodali smo tri dana. Uspinjali smo se i spuštali planinskim stazama te više od 30 puta prelazili rijeke.” Zatim nastavlja: “Do nekih osoba s kojima proučavam Bibliju pješačim šest sati, potom prenoćim kod njih i sutradan ponovno pješačim šest sati kako bih se vratila kući.” Isplati li se sav taj trud? S osmijehom od uha do uha ona kaže: “Ponekad me jako bole noge, ali zato vodim čak 18 biblijskih tečajeva. Iskušala sam i vidjela ‘da je dobar Jehova’!” (Psal. 34:8).

Sukhi je neudana sestra iz Sjedinjenih Država koja ima oko 40 godina. Što ju je potaknulo da se preseli na Filipine? Bio je to intervju s jednim bračnim parom koji je čula na pokrajinskom sastanku 2011. Ispričali su da su prodali većinu svoje imovine i preselili se u Meksiko kako bi ondje propovijedali. Sukhi kaže: “Taj me intervju potaknuo da počnem razmišljati o ciljevima o kojima dotad nisam razmišljala.” Sukhi je porijeklom Indijka i kad je čula da je na Filipinima potrebno više objavitelja koji bi propovijedali ljudima koji govore pendžapski, odlučila je preseliti se onamo i pomoći im. Je li sve teklo glatko?

“Morala sam odlučiti koje ću stvari zadržati, a koje prodati. To mi je bilo teže nego što sam mislila”, kaže Sukhi. “Osim toga, 13 godina udobno sam živjela u vlastitom stanu, a onda sam se  preselila k roditeljima, gdje nisam imala takav komoditet. Nije bilo lako, ali to mi je bila dobra priprema za jednostavniji način života.” S kojim se poteškoćama suočila kad se preselila na Filipine? “Najteže mi je bilo svladati strah od raznih gmizavih životinjica i nositi se s nostalgijom. Naučila sam oslanjati se na Jehovu na potpuno nov način!” Je li sve to bilo vrijedno truda? Sukhi s osmijehom kaže: “Jehova nas poziva da ga iskušamo i vidimo hoće li na nas izliti blagoslov. Sjetim se tih riječi svaki put kad mi netko na području kaže: ‘Kada ćete ponovno doći? Imam još puno pitanja.’ Jako sam sretna i zadovoljna što mogu pomagati duhovno gladnim ljudima!” (Mal. 3:10). Ona dodaje: “Najteže mi je bilo donijeti odluku da se preselim. Kad sam to učinila, bilo je zadivljujuće promatrati kako se Jehova pobrinuo da sve dođe na svoje.”

Sime je oženjeni brat koji ima četrdesetak godina. Otišao je s Filipina jer je dobio dobro plaćen posao u jednoj bliskoistočnoj zemlji. No ohrabrujući savjeti pokrajinskog nadglednika i govor jednog člana Vodećeg tijela potaknuli su ga da Jehovu stavi na prvo mjesto u životu. On kaže: “Bilo mi je strašno i pomisliti na to da dam otkaz.” No ipak je to učinio i vratio se na Filipine. Danas on i njegova žena Haidee služe na ogromnom području u regiji Davao del Sur na jugu zemlje, gdje je potrebno više objavitelja. “Kad pogledam unazad”, kaže Sime, “jako sam sretan što sam pobijedio strah od gubitka posla i stavio Jehovu na prvo mjesto. Čovjeku ništa ne donosi toliko zadovoljstva kao kad daje Jehovi najbolje što ima!”

Ramilo i njegova žena Juliet služe kao pioniri i imaju oko 30 godina. Kad su saznali da skupština udaljena samo tridesetak kilometara od njihovog doma treba pomoć, odlučili su staviti se na raspolaganje. Stoga nekoliko puta tjedno, i po suncu i po kiši, odlaze motociklom na sastanke i u službu propovijedanja. Iako nije lako putovati neravnim putevima i prelaziti viseće mostove, sretni su što su proširili svoju službu. Ramilo kaže: “Moja žena i ja vodimo 11 biblijskih tečajeva. Služba na ovom području zahtijeva od nas određene žrtve, ali nam zato pruža veliko zadovoljstvo!” (1. Kor. 15:58).

Ako želiš saznati nešto više o služenju na području na kojem je potrebno više objavitelja, bilo u svojoj bilo u nekoj drugoj zemlji, razgovaraj sa svojim pokrajinskim nadglednikom i pročitaj članak “Možeš li ‘prijeći u Makedoniju’?” iz Naše službe za Kraljevstvo od kolovoza 2011.