TEMA S NASLOVNICE | KAKO BOG GLEDA NA RAT?
Božje gledište o ratu – u 1. stoljeću
Narod je bio potlačen. Poput svojih predaka, Židovi u 1. stoljeću nesumnjivo su mnogo puta molili Boga da ih izbavi — ovaj put molili su se da ih oslobodi tiranske vlasti Rimskog Carstva. A onda su čuli za Isusa, kojeg su neki smatrali prorečenim Mesijom. Stoga ne čudi što su se mnogi “nadali da je on onaj koji će izbaviti Izraela” od rimskih porobljivača (Luka 24:21). No to se nije dogodilo. Zapravo, 70. godine rimska je vojska napala Jeruzalem te uništila grad i njegov hram.
Kako je došlo do toga? Zašto se Bog nije borio za Židove, kao što je to činio u prošlosti? Zašto ih makar nije ovlastio da se sami bore za svoje oslobođenje? Je li se Božji stav prema ratu u međuvremenu promijenio? Ne, nije se promijenio. No promijenio se njegov stav prema Židovima. Naime, oni su odbacili Božjeg Sina, Isusa, ne priznavši ga za Mesiju (Djela apostolska 2:36). Zato su izgubili poseban položaj koji su dotad imali pred Bogom (Matej 23:37, 38).
Bog je prestao štititi židovski narod i Obećanu zemlju. Židovi više nisu imali pravo tvrditi da Bog odobrava ili podržava ratove koje su nakon toga vodili. Kao što je Isus prorekao, blagoslove koje je Bog prvobitno namijenio izraelskom narodu sada je trebao dobiti novi, duhovni narod koji je u Bibliji kasnije nazvan “Izrael Božji” (Galaćanima 6:16; Matej 21:43). Taj duhovni Izrael Božji zapravo je bila zajednica duhom pomazanih kršćana. U 1. stoljeću bilo im je jasno rečeno: “Sada ste narod Božji” (1. Petrova 2:9, 10).
Budući da su prvi kršćani postali “narod Božji”, je li se Bog borio za njih kako bi ih oslobodio rimskog jarma? Je li ih možda ovlastio da se sami bore protiv svojih tlačitelja? Ne, nije. Zašto to nije učinio? Kao što smo vidjeli u prethodnom članku, isključivo Bog odlučuje kada će se voditi ratovi koje on smatra opravdanima. U 1. stoljeću Bog nije vodio ratove kako bi zaštitio kršćane niti ih je ovlastio da sami ratuju. Tada očigledno još nije bilo vrijeme da stane na kraj zlu i tlačenju.
Dakle, poput Božjih slugu u drevno doba, kršćani u 1. stoljeću trebali su čekati da dođe vrijeme kad će Bog iskorijeniti zlo i prekinuti ugnjetavanje. Bog ih nije ovlastio da u međuvremenu uzmu pravdu u svoje ruke i ratuju protiv svojih neprijatelja. Isus Krist jasno je to istaknuo u svojim učenjima. Naprimjer, on nije zapovjedio svojim sljedbenicima da ratuju, nego im je rekao: “Ljubite neprijatelje svoje i molite se za one koji vas progone” (Matej 5:44). Kad je prorekao da će rimska vojska napasti Jeruzalem, Isus nije rekao svojim učenicima da ostanu u gradu i bore se, nego da bježe, što su oni i učinili (Luka 21:20, 21).
Osim toga, apostol Pavao pod Božjim je nadahnućem napisao: “Ne osvećujte se (...) jer je pisano: ‘Moja je osveta, ja ću uzvratiti, kaže Jehova’” (Rimljanima 12:19). Pavao je citirao riječi koje je Bog izrekao stoljećima ranije, a bile su zapisane u 3. Mojsijevoj 19:18 i u 5. Mojsijevoj 32:35. Kao što smo vidjeli u prethodnom članku, Bog je u drevna vremena ponekad osvećivao izraelski narod tako što je Izraelcima pružao pomoć u ratovima koje su vodili protiv svojih neprijatelja. Dakle, Pavlove riječi pokazuju da se Božje gledište o ratovanju nije promijenilo. Bog je i u 1. stoljeću ratovanje smatrao opravdanim načinom da osveti svoje sluge i stane na kraj ugnjetavanju i zlu. Međutim, kao i u staro doba, isključivo je Bog određivao kada će se voditi takvi ratovi i tko će u njima sudjelovati.
Očigledno, Bog nije opunomoćio kršćane u 1. stoljeću da ratuju. A kako je danas? Je li Bog dopustio nekoj skupini ljudi da vodi ratove? Je li možda došlo vrijeme da se Bog umiješa u svjetska zbivanja i krene u rat za svoje sluge? Kako Bog danas gleda na rat? Odgovore na ta pitanja dobit ćemo u posljednjem članku iz ove serije.
